Sjećanje na Sinišu i Grad
U spomen Vukovaru
Anketa
Jeste li čuli za "Priče iz Vukovara" Siniše Glavaševića?





Brojač posjeta
20600
Blog
četvrtak, studeni 20, 2008

Pod gornjim naslovom objavljen je 18. studenoga 2008. u Glasu Slavonije intervju s akademikom Pavlom Pavličićem, koji potpisuje Delimir Rešicki. Evo nekih najzanimljivijih dijelova:

 ● Dani koji upravo traju, nema nimalo dvojbe, za sve koji ih se, s različitih razina iskustva sjećaju, imaju za ljude u Hrvatskoj posebnu težinu. Ili je ta težina jednostavno nestala pa se tranzicijska, konzumentska Hrvatska vukovarske tragedije danas sjeća samo prigodničarski? Kakav je Vaš osjećaj?

- Ako se ponekad čini da je sjećanje na Vukovar svedeno na puku prigodu, onda za to nije kriva ni tranzicija ni konzumerizam, nego činjenica da postoje ljudi – političari, novinari, povjesničari – koji rade na tome da se taj događaj što manje spominje. Vukovar je, naime, velika prepreka onome redizajnu povijesti koji se danas obavlja na sve strane. Jer, u vukovarskom slučaju stvari se ne mogu relativizirati, krivnja se ne može ravnomjerno raspodijeliti, nego je sve čisto kao suza. A budući da većinu naših medija drže u rukama povijesni revizionisti, očito je da tu Vukovar ne prolazi baš sjajno. Ali, postoje ljudi koji nemaju nikakve društvene moći, ali zato imaju svoj vrijednosni sustav u kojemu se Vukovaru jasno zna mjesto. Ti ljudi hodočaste onamo kad god mogu, mnogi i po više puta…

● Je li u hrvatskoj umjetnosti Vukovar od početaka devedesetih sveden na pomalo kičast, mitski arhetip, eto zato da se, zapravo, ne bi ozbiljno pozabavilo pravom razinom njegova stradanja?

- Vukovara u hrvatskoj umjetnosti do danas zapravo nema. Najbolje što je o stradanju grada rečeno nema umjetničke namjere, nego dokumentarne. Za mene najvišim dometom ostaje knjiga Alenke Mirković „Glasom protiv topova“, gdje nema pokušaja da se objasni povijesna situacija, a nema ni ikakve ideološke podloge, nego se sve prikazuje onako kako je viđeno očima svjedoka i sudionika. Zašto je Vukovara u našoj umjetnosti tako malo, duga je priča, a najsažetije bi se mogla ispričati ovako: mi smo navikli da nam bude važno samo ono za što nam netko drugi – veliki svijet – kaže da je važno, čak i onda kad se radi o našoj vlastitoj koži. A z Vukovar – pa ni za Domovinski rat uopće – to nam nitko nije rekao, niti će nam kada reći. Zato o tome jedva da smo išta rekli. Dok ne naučimo sami procjenjivati što nam je važno, a što nije, nećemo ni o Vukovaru imati vrijednih umjetničkih djela…


 

stojigrad @ 18:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare