Sjećanje na Sinišu i Grad
U spomen Vukovaru
Anketa
Jeste li čuli za "Priče iz Vukovara" Siniše Glavaševića?





Brojač posjeta
20378
Blog
petak, prosinac 29, 2006

Matica hrvatska, Zagreb 2001. (drugo dopunjeno izdanje), 158 str.
Dvadeset i četiri kratke lirske priče o Vukovaru, djetinjstvu, prijateljima, životu, ratu i svijetu što nas okružuje, jedina su književna ostavština legendarnoga ratnog izvjestitelja iz Vukovara, Siniše Glavaševića (Vukovar, 1960. - Ovčara, 1991.). Priče je Siniša, posvećene sebi samom i svome gradu, slao faxom iz opkoljenog i razrušenog Vukovara u Zagreb neposredno pred pad grada. Dok u ratnim izvješćima za Hrvatski radio prevladavaju gnjev, očaj i optužbe zbog nedobivene, a obećane pomoći braniteljima i civilima sabitim u ruševinama herojskog, ali nepostojećeg grada, kratke priče, premda pisane u takvim surovim i neljudskim uvjetima, odaju nježnu, meditativnu i suosjećajnu piščevu narav, kao i neupitni književni talent.
Ovo drugo Matičino izdanje Priča o Vukovaru, osim što je dopunjeno Glavaševićevim ratnim izvješćima iz fonodokumentacije Hrvatskog radija, dopunjeno je i potvrđeno činjenicom što se u vrijeme objavljivanja prvog izdanja (1992.) samo naslućivala: činjenice da Siniše Glavaševića više - nema.


O Sinišinim "Pričama iz Vukovara"
Ovaj tekst pronašao sam u jednom malom lokalnom župnom listu u istočnoj Slavoniji, internom glasilu župe Valpovo. Vjerujem da mnogima ima što reći, pa ga ovdje prenosim u cijelosti.

 „Kako je moguće da nešto takvo postoji!?“, oduševljeno je uskliknuo dvadesetogodišnjak nakon prvog susreta s ovom knjigom i nastavio: „Kako su te priče uspjele izaći iz Vukovara?“ Zar je zbilja moguće da postoji takva knjiga od 24 priče nastale u Vukovaru od ljeta do kasne jeseni '91., te prve ratne godine? Ako dalje pitamo o mogućem, je li moguće da knjiga kod nas košta dvadesetak kuna? Zar je moguće da mi imamo nešto takvo, a da o tome tako malo znamo? Prvo, da postoji takvo nešto dovoljan je samo jedan odgovor: Siniša.

Kako su te priče „izišle“ iz opkoljenog Vukovara? U pogovoru knjige književnik i novinar Mladen Kušec donosi citat svog dnevnika: „Zagreb, 11. studenog 1991. U Hrvatskoj je rat. Siniša Glavašević, čovjek kojega sam uvijek uzbuđeni novinarski glas već odavno povezao s glasom slobodnog i nepokorenog Vukovara, sinoć me je u telefonskom razgovoru, tko zna po koji put, ponovno iznenadio. (…) Ne znam možete li razumjeti uzbuđenje kada vas netko u pola noći telefonom nazove iz okruženog Vukovara i gotovo bojažljivo najavi da ima osobnu molbu. Što vam tada sve može proći kroz glavu i srce. Ali, svakako najmanje sam očekivao: 'Mladene, u razrušenom Vukovaru nešto sam, uz novinska izvješća, napisao i za svoju dušu i za dušu Vukovara. Ako uspijem, poslat ću vam faxom tu svoju dječicu pa vas molim da, kada pročitate, kažete što je to i treba li to još kome osim meni i mome gradu.'…“

Prvi čitatelji Sinišinih priča izvan okruženog grada bili su ljudi u redakciji Prvog programa Hrvatskog radija. Bez popratnih riječi išle su te priče iz ruke u ruku, ostavljajući ganute čitatelje u suzama… napokon je jedna žena rekla: „Taj nas je čovjek sve pobijedio!“ Prva priča emitirana je na Hrvatskom radiju baš u vrijeme kada u grad ulaze krvnici, želeći mu ubiti i dušu.

Ono što je Siniša napisao „za svoju dušu i za dušu Vukovara“ odavno je postalo opće i prešlo sve granice lokalnog značenja. Ljudi koji su te prve ratne godine čuli njegov glas, doživljavaju to kao privilegij. Glas koji se ničim ne da ušutkati. Glas istine, slobode i ljubavi nije ostao u 91., može se čuti i danas, čitajući ove priče. Kako reče njegova majka, zna ih napamet ali ih uvijek iznova čita: „Jer tako opet čujem glas svojega sina.“ Može se činiti pretjeranim, ali činjenica je da, ljudi koji su bili djeca kada se u eteru mogao čuti Sinišin glas, danas očekujući rođenje prvog djeteta, žele sina kojemu će dati njegovo ime. A upoznali su ga upravo po onom što je napisao „za svoju dušu i za dušu Vukovara“. To nije sve. Mladi ljudi, što bi trebalo biti čudnije, dolaze na njegov grob, ponekad donesu cvijeće i svijeće, a neki od njih mole na grobu svog sveca. Tu priči nije kraj, čak i osobe posvećenog života u zatvorenom samostanu ne samo da znaju za Sinišu, nego reče časna majka: „Ovaj je čovjek svetac!“

Teologija nas uči: gdje god je pravi život, tu je Božji Duh na djelu. On je sila težnje ljubavi, sila koja vuče prema gore, suprotstavljena sili teže, te sve vodi usavršenju u Bogu. Tamo gdje se život stvara i nastaje, gdje novi život buja i kuha, tu je Duh Božji na djelu, kao povijesna sila koja uzrokuje nenasilnu – budući da počinje od srca – transformaciju i transfiguraciju svijeta. Ta sila i taj život bijahu opipljivi u ovom čovjeku, a sada u njegovu djelu. Budite uvjereni, vi koji se susretnete sa Sinišom (makar samo u njegovim pričama), više nikada nećete biti isti.

U te 24 priče kao da je dotaknuto sve o životu, njegovoj čudesnosti, čari i neponovljivosti. Te su teme tako svakodnevne, a opet tako svevremenske i na neponovljiv način obilježene Sinišom i Gradom. Priča o Gradu, o ljubavi, o vremenu, o zagrljaju, o igri, o traženju, o moru, priča za roditelje, priča za tebe… samo su neki od naslova čiji sadržaj izaziva poštovanje i divljenje. Ostavljajući vam čar prvog upoznavanja s „Pričama iz Vukovara“, neću ih pojedinačno predstaviti. Na kraju ću se obratiti Legendi i reći: ono što si napisao za svoju dušu i dušu Grada, ono o čemu si se pitao: „Treba li to još kome, osim meni i mome gradu?“, itekako treba mnogima, treba nama – za bolji, istinitiji i slobodniji život, za budućnost.

Đ. K.

stojigrad @ 08:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare