Sjećanje na Sinišu i Grad
U spomen Vukovaru
Anketa
Jeste li čuli za "Priče iz Vukovara" Siniše Glavaševića?





Brojač posjeta
20600
Blog
utorak, siječanj 15, 2008

Učiti Hrvatsku Gradu

Vijesti o junacima nikad ne kasne, 
kao što se ni Gradovi od srca ne gube

Bilo je to odgođeno vrijeme našega susreta sa Sinišom. Kao što se odgađalo shvatiti ono što je posljednjim izvješćima pokušao priopćiti, kao što se odgodilo toliko drugih zanosa i neizbježnosti. U međuvremenu smo naučili kako su riječi trajnije od ljudi i kako je uvijek vrijeme od poruka. Mi smo tek trebali naučiti kako se brane gradovi i kako šalju poruke. I to je potrajalo.

A onda je stigla vijest, činilo se u našu uobičajenost i programiranu nezainteresiranost. I mi smo opet bili dobri, neprogramirani, osjetili pod nogama zemlju koja se trese jer je jedan mladi Vukovarac znao reći kako se to ona trese i kako neće uskoro prestati.

Siniša Glavašević jedan je od onih ljudi ratne Hrvatske koji su izabrali, i kad su izabrali, znali su to pokazati. On nije imao vremena teorijski promišljati svoj izbor, a i za djelovanje vrijeme mu je istjecalo svakoga trenutka. Odlučio je trajati taman toliko koliko izaberu drugi, s punom sviješću o svom izboru i njihovoj moći. S one strane života sve je to privid i s te druge strane srest ćemo se bez izvješća o susretu.

Čekat ce nas Siniša na obali Dunava (ako rijeke ne otječu svoja imena u onostranosti, ako zemljopis od ovog svijeta i tamo vrijedi), vjerujem nasmijan na isprike i pitanja pred kojima smo mi jos zapanjeni. Čekat ce nas Siniša s one strane na kojoj je s Brankom Polovinom, ali i onim drugima, Živkom, Žarkom, Gordanom... s braniteljima grada i domovine znao da čovjek ne može otići. Da mu je ostati u gradu i u kući pa i kad oni nisu ni grad ni kuća više. Jer on je učio Hrvatsku Gradu u našim srcima. Gradu koji se nosi u trajanju danu, a ne u prašini. Da je ostati u svom danu jedino moguće i da nitko nema pravo zagraditi cestu po kojoj bi svi trebali koračati. Ili barem imati svijest o toj mogućnosti.

I vraća ga vrijeme nekako pravedno, nadomak Gradu i uvijek u srcu. Vraća ga viješću o mrtvom, a ne zarobljenom, vraća ga onako kako smo i osjećali da će se dogoditi s rijetkim junakom našeg rata kojem nitko nije mogao oduzeti ni riječi ni postupke ni vlažnu zemlju nadomak rijeke. Vijesti o junacima nikad ne kasne, kao što se ni Gradovi od srca ne gube. Grad kojeg je zavjetovao našim srcima tamo je sa svojim grobljem. Sa svim svojim stanovnicima. Onima koji nikad nisu izdali Grad i koji su izašli na svoju jedinu ulicu. Vrijeme od jedne ulice bilo je naše i Sinišino vrijeme. On je s tom ulicom od Grada stvarao vrata na koja će se drugi vraćati. S ranom između oka i uha, tako znakovitom za ono po čemu smo ga zapamtili i sa čime je krenuo u posljednje osobno stradanje. Glas trajniji od stradanja i pogled dulji od ravnice u koju je ukopao sve svoje snage: novinara Hrvatskog radija, Radija
Vukovar, Sinišu Glavaševića nikad nisu uspjeli protjerati s mikrofona koji ponavlja Vukovar neće pasti. Neprijatelj će uvijek biti iza njegovih leđa. Jer ispred su njegove oči u srcu njegova Grada.

Tom pogledu od ljubavi i junaštva, koji je u vječnost brani, Hrvatska se muklo i dostojanstveno poklonila u očekivanju proljeća i povratka.

Grozdana Civitan,
Vijenac, 27. ožujak 1997.

stojigrad @ 13:51 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare