Sjećanje na Sinišu i Grad
U spomen Vukovaru
Anketa
Jeste li čuli za "Priče iz Vukovara" Siniše Glavaševića?





Brojač posjeta
20378
Blog
subota, studeni 17, 2012
Karlo je tek završio srednju školu, u svom Borovu. Upućivao je majku te jeseni da se pridruži sestri u Zagrebu. Karlo je preko noći postao muškarac. Sa svojim vršnjacima i ocem Josipom ostao je čuvati roditeljski dom. Neprijateljski rafali pokosili su ga stotinjak metara dalje na Trpinjskoj cesti – cesti heroja. Malog heroja Karla ili ono što je od njega ostalo umotali su u deku na kockice i sahranili na stadionu.

Tko je čuo mukli jauk oca od neprekidnog tutnja granata?

Tko je vidio suze od dima na zgarištima?

Tijelo oca klonulo je na straži na pragu obiteljskog doma. Sahranjen je u obližnjoj vrtlariji. Otac i sin ekshumirani su s novog groblja u Vukovaru u lipnju 1998. godine. Deka na kockice bila je jedini znak raspoznavanja maloga Karla. Sat koji i danas otkucava vrijeme – njegovog oca Josipa.

Marica je 13. lipnja stajala nijemo iznad posmrtnih ostataka sina Karla i supruga Josipa na posljednjem ispraćaju. Pokopala je svoju prošlost i svoju budućnost.

Toga dana Vukovarom su išli svatovi. Karlovi vršnjaci jednom su rukom stiskali sirenu, a drugom, tek odloživši pušku, dizali tri prsta. Na čelu kolone vijorila je srpska zastava.

Marica je susrela sadašnjost 13. lipnja godine 1998. u hrvatskom Vukovaru. Vukovar nas ne boli sve jednako, i ne može i ne mora! Ali tko smije prešutjeti istinu?

Ljerka Ivušić 

(u knjizi ''Grad je bio meta: Bolnica, Dom umirovljenika…'', str. 35) 

stojigrad @ 19:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 3, 2012
Ivica ŠOLA, Glas Slavonije, 18. travnja 2012.

Prošlog četvrtka u Vukovaru je obilježen 12. travnja, spomendan žrtava komunističkog terora, kada su partizani, "antifašisti", 1945. godine, bez suđenja mučki poubijali stotine civila. Isto ono što su njihovi potomci, pod istom petokrakom, ponovili u Vukovaru 1992. godine, također oslobađajući grad od ustaša, kako je već legendarno izjavio saborski zastupnik Voja Stanimirović za vukovarsku bolnicu. Kako sam sudjelovao u komemoraciji i slušao jeziva svjedočanstva ljudi o razmjerima komunističkog terora u Vukovaru (kao i u cijeloj Hrvatskoj), očekivao sam da će jedna ovakva manifestacija, posebno zbog simbolike Vukovara, u kojem se isti zločin od istih zločinaca dvaput (nekažnjen!) dogodio, naći dostojno mjesto u središnjim informativnim emisijama i medijima. Dakako, prevarih se.

Uhodana matrica
Razgovarajući s jednim kolegom o razlozima takvog prešućivanja, on odgovori: "Da su na tom skupu uočili bar jednu ustašku kapu, vjeruj mi, svi bi mediji i središnji dnevnici temeljito popratili taj skup." I, dakako, ne bi se govorilo o zvjerstvima partizana i drugih "antifašista" stanimirovićevskog tipa, već o "ustaškoj guji", koja, eto, još uvijek prijeti Hrvatskoj. To je već uhodana matrica. Današnji svjetonazorski sljednici Titovih mesara i koljača samo provode dobro poznatu staljinovsku strategiju "korisnih idiota". Jedan takav je i onaj provokator iz HČSP-a koji je fantastično odradio svoj posao u korist komunističkih monstruoznosti izjavivši da je "Jasenovac bio radni logor". Takve korisne idiote treba svaki boljševički stroj pa ih je u prošlosti hrvatskih iseljenika, od Australije do Njemačke, ubacivao među bauštelce i druge skupove kako bi sustavno promicao tezu o ustašoidnosti Hrvata. Moj ćaća, i sam gastarbajter, govorio mi je da je, gdjegod je u gostionici nekog našeg čovjeka vidio Pavelićevu sliku, znao da se radi o udbaškom provokatoru, mutikaši i cinkeru, ili, dodao bih, korisnom idiotu neke hačeespenjarske provenijencije. Zato ne treba ni danas dvojiti da su razne hačeespenjare i ustašoglavci na skupovima u istoj funkciji. Tako smo došli do nevjerojatne perverzije: Dok svjetski mediji bruje o novim tehnologijama za osvajanje svemira, dok bioznanost dešifrira mikrosvijet a fizičari razvijaju programe alternativnih energija, u Hrvatskoj, na centralnom zagrebačkom trgu, 2012. godine sukobili se fašisti i antifašisti!? Hej, čovječe, 2012. godina je, a ovdje još "tuku naši, tuku partizani"!

Isti rukopis, ista retorika
U Vukovaru na komemoraciji nije bilo ustaških kapa, tek dostojanstvena molitva i spremnost na oprost, te snažan zahtjev: Hoćemo istinu o komunističkom teroru! Bojim se da je to tlapnja jer, gle "čuda": kada je prošle godine donošen zakon u Saboru slijedom kojeg je stvoren i neovisni Ured za istraživanje komunističkih zločina, jedina stranka koja mu se protivila bio je Stanimirovićev SDSS. Zar mislite da je to slučajno, s obzirom na 1945. i 1992., pa i 1918.? Ne, to je bio isti rukopis, ista retorika, isti načini masakra Hrvata u Vukovaru od 1918. do 1992., dakle, svakih tridesetak godina, nekažnjeno! I onda to zamagljuju ustaškim kapama. 

stojigrad @ 08:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 17, 2011
NAKON 20 GODINA HRVATSKA SE ODUŽILA FRANCUZU

"Klaonica. Klaonica. Klaonica. Tri je puta izgovorio "klaonica" dok tako stoji u podrumu vukovarske bolnice, odjeven u plavičasti ogrtač, na pitanje francuskog novinara što njemu simbolizira Vukovar. Teško se oteti dojmu da se televizijska ekipa ne može načuditi što je u tom paklu pronašla svog sunarodnjaka. Ali momku ne pada napamet prerušiti se u civila, televizijskog snimatelja, tonca... i zbrisati iz tog pakla. “Više puta predložili su mi da izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Ja sam došao u Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor i u dobru i u zlu”, rekao je  dok mu se licem razlijeva osmijeh kojim u trenu obasja mrak vukovarske bolnice koja podrhtava od grmljavine oružja. Osmijeh kojemu nije mjesto tamo i tada.

Bio je to posljednji dan života Jean-Michel Nicoliera, 25-godišnjaka koji je  došao braniti Hrvatsku, koja nije zemlja njegovih predaka, koju je tek nešto ranije vidio na televiziji - kako krvari. Unazad mjesec dana, onima koji su ga poznavali  činilo se kao da je uzalud živio i da je uzalud umro jer za njega su u Hrvatskoj znali tek rijetki, njegovi suborci. Pa, ipak, danas će njegova  majka iz ruku predsjednika Ive Josipovića primiti odličje Reda Nikole  Šubića Zrinskog za junaštvo, a Jean-Michel bit će prvi odlikovan među 500 hrvatskih branitelja stranaca. O njemu Hrvati pišu knjigu, snimaju dokumentarni film.
 Dvadeset godina nakon njegove smrti, Hrvatska će se ipak odužiti francuskom dragovoljcu.

Divlja trava ne nestaje

Jean-Michel nikada neće znati da su mu se putevi, čak i sada kad ga više nema,  isprepleli s putevima dvoje ljudi. Prvi je Antun Ivanković, danas razvojačeni branitelj iz Tovarnika. Druga je Nevenka Nekić, književnica i umirovljena profesorica iz Zagreba. Početkom godine, u siječnju oboje su pogledali dokumentarni film Višnje Starešine "Zaustavljeni glas", koji se bavio jednim drugim  vukovarskim  herojem, Sinišom Glavaševićem. No, zbog kadrova  s  početka naše priče koji su, na marginama dokumentarca o Glavaševiću, otišli u eter, ovo dvoje ljudi nije imalo mira. Mladi čovjek kojeg  nikada nisu sreli, nikada ranije o njemu čuli, potpuno ih je obuzeo.

– Proganjalo nas je to lice, njegov osmijeh i odlučili o njemu napisati roman, pa smo se bacili na prikupljanje podataka. Ubrzo sam kontaktirao mladićeva suborca Damira Markuša Kutinu, koji mi je  ustupio njegove fotografije i tada sam saznao prvi važan podatak da je Jean Michel iz grada Vesoula – prisjeća se Antun. S obzirom da ne govori francuski cijelo je ljeto tražio automobile s francuskim tablicama u nadi da će netko u njegovo ime nazvati mladićeva prezimenjaka, ali bez uspjeha.

– Vratio sam se u Tovarnik i samo Božjom providnošću na ulici jednog dana ugledao džip s francuskim tablicama. Bio je to Marko Vlašić, naš Hrvat iz Županje, kojeg  sam zamolio da s mog mobitela nazove tog Nicoliera. Ispalo je da je čovjek kojeg smo dobili u Francuskoj neki daljnji rod, ali nas je uputio da se obratimo u gradsku upravu  Vesoula. Pokušali smo ponovno sutradan kada se javila neka gospođa Demarche i rekla da jako dobro poznaje tu  obitelj i da je Jean-Michelova  majka, zamislite, radila kod njih u gradskoj  upravi.  Obećala je da će otići k njoj sutradan, što je i učinila, ali je  nije našla kod kuće. Moj prevoditelj Marko morao je natrag kući u Nicu,  opet  sam  bio  nigdje. Potom sam se prijavio na Facebook i tamo pronašao  Jean-Michelova  brata Paula, koji me prihvatio za prijatelja. Zamolio sam adresu njegove majke – priča Antun.

Tada je postalo jasnije zašto je potraga potrajala mjesecima. Jean-Michelova majka se prezivala drukčije od svojih sinova. Njezino ime je Lyliane Fournier. Kada je nakon 20 godina već izgubila svaku nadu, stiglo je pismo iz Hrvatske. Preveo ga je Ivo Livljanić, prvi veleposlanik Hrvatske pri Svetoj  Stolici, koji perfektno govori francuski jezik. Desetak dana kasnije – bilo je  to 18. listopada - majka je odgovorila. Što li joj je prolazilo sviješću kad  je nakon 20 godina iz Hrvatske stigao prvi glas o sinu, kad je uvidjela da ondje postoje ljudi ime njezina sina žele sačuvati  od  zaborava?


"Jean-Michel bio je dosta šutljiv. Malo je govorio. Osjećao je da ima stanovito poslanje, misiju. U vrlo bolnim okolnostima mog života  želio me zaštititi i nazivao me ‘njegovom košutom’. Osjećala sam da nije sretan na ovom  svijetu, bio  je previše uspravan i nije prihvaćao kompromise.“, napisala je majka. Sličicu po sličicu,  Nevenka i Antun slagali  su mozaik mladićeva života. Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966.  godine  u  Vesoulu,  gradiću  na istoku Francuske, kao najstariji od trojice  sinova:  mlađi Paul rođen je 1968., a Pierre 1970. godine. Završio je  srednju školu i tada prekinuo školovanje. Našao se na raskrižju puteva, tražio se, ali se nije nalazio. Negdje je u to vrijeme, na televiziji je vidio  kako Hrvatska pati i tada shvatio kojim će putem dalje. Osjetio je Božji  poziv, ni majka ga nije uspjela spriječiti. Njoj je rekao: “ Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje”.

U srpnju 1991. ukrcao se na vlak i stigao u Zagreb, potpuno sam. Prijavio se dragovoljac Hrvatskih obrambenih snaga i otputio se na ratište uz rijeku Kupu, da bi u rujnu sa zadnjim dragovoljcima stigao u Vukovar, na Sajmište. Najtežu bojišnicu, koja se često pomicala, gdje su vođene bitke “prsa  o  prsa”.  Francuz, kako su ga nazivali, prema svjedočenju suboraca, pokazao je iznimnu hrabrost i herojstvo u obrani grada. Majci se javio telefonom nekoliko puta i onda je prestao. Jer, majka je slutila, molila ga da se vrati, ali uzalud.  “Kako mi to možeš reći, ti, koja si mi uvijek govorila da treba ići do kraja svojih ideala? Ja ostajem sa svojim suborcima.”

Ranjen je na Sajmištu 9. studenog od rasprskavajuće granate, a devet dana kasnije iz bolnice je odveden na Ovčaru. Prema iskazu svjedoka Dragutina Berghofera Belog u hangar sa zarobljenicima ušao je stanoviti Kemo, pitao gdje je Francuz. Nije se krio, javio se. Mnogo godina kasnije, svjedoci pokajnici  ispričat će da su ga  četnici samljeli udarcima. Polumrtvog, metkom ga je dokrajčio Spasoje Petković zvan Štuka. I uzeo mu 20 franaka iz džepa.

Do prije neki dan, majka o sinu nije čula ni glasa. Angažirala je mnoge institucije, državne  i  civilne, od Crvenog križa do UN-a, da ga pronađe živog ili mrtvog, ali bez uspjeha. Osjetila je i ravnodušnost: tko mu je kriv što je išao onamo, tko ga je tjerao... Kao da nikada nije postojao. –  Ali jest postojao, eno ga na snimci. To je trenutak koji otkriva da je on bio  tamo, ne može se zanijekati njegovo postojanje. Nad tim plemenitim licem ostala sam  zadivljena. A bio je svjestan da ide u smrt – govori Nevenka  Nekić, koja se za mladićevu žrtvu želi odužiti knjigom koju upravo piše.

Istodobno, 10. listopada, Antun Ivanković ušao je u vukovarski Ured za  obranu. – Ostao sam zapanjen na vijest da Jean-Michel Nicolier nema status hrvatskoga branitelja. Nakon toga sam zvao i Ministarstvo branitelja gdje su mi potvrdili kako ga  nema u Registru. Među 501.666 upisanih hrvatskih  branitelja nije ga bilo. Bio sam užasnut – priča Antun koji je potom alarmirao je Glavni stožer, kabinet Jadranke Kosor, Tomislava Ivića. Njega, ministra branitelja, i zaskočio je tih na obljetnici pogibije Blage Zadre. Obećao je  pomoći. Pisao je Uredu Predsjednika,  kontaktirao savjetnika  Freda Matića.

‘Mene je sramota’

– Ispostavilo se da je još 1992. ratni zapovjednik iz  Vukovara  Branko Borković Mladi Jastreb u MORH donio popis vukovarskih branitelja, među kojima je bio i Jean-Michel, ali se nečijim propustom nije našao  tamo gdje mu je mjesto. Iako sam dopis naslovio sa “sramota”, nikog nisam  prozivao.  Mene, mene je bila sramota što taj dečko nema status hrvatskog  branitelja – kaže  Antun. Samo deset dana kasnije, Ministarstvo obrane  javlja da je nepravda  ispravljena, da je Jean-Michel upisan u Registar. 

"Uspjeli  smo", pomislio je Antun Ivanković (45), nezaposleni predsjednik Udruge dr.  Ante  Starčević iz Tovarnika,  jedan je od onih branitelja  koji ne prima mirovinu vlastitim izborom jer se "borio za Hrvatsku, a ne za  novac". Ostao je živ, kaže, da priča istinu. "Uspjeli smo", pomislila je i Nevenka Nekić (70), zagrebačka umirovljena profesorica čija je  obitelj dala pet  žrtava u Vukovaru, koja se prihvatila pisanja knjige o Jean-Michelu.  Dvoje ljudi koji ne daju da njegova žrtva bude uzaludna.  
– Jean-Michel je vukovarski sin, francuski heroj Vukovara. Nadam se  da  će  jednog dana neka škola, neka ustanova u Vukovaru nositi njegovo ime – reći će Antun.

Lyliane Fournier jučer je stigla u Hrvatsku. Po prvi je  put dotakla tlo zemlje koje je njezinu sinu bilo sveto. Svome sinu dala je  život. On ga je dao Hrvatskoj. Danas, u poslijepodnevnim satima, Lylian će otići u Vukovar, tamo gdje je njezin sin zaustavljen u koraku. Koračat će i u Koloni sjećanja  vukovarskim  ulicama. Imat će se Lyliane čega i sjećati. Jer, Jean-Michel Nicolier do danas nije pronađen. Potvrde li se neke slutnje da mu je tijelo bačeno u Dunav, majka nikada neće zapaliti svijeću na njegovu grobu. Ali tko od nje bolje zna da je Jean-Michel divlja trava koja nikada ne nestaje?"

Renata Rašović, Večernji list, 17. studenog 2011.

stojigrad @ 21:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 4, 2011
VUKOVAR - Da je sve moguće kolokvijalni je izraz, ali u Vukovaru se događaju pojave koje ni stručnjaci za paranormalno ne bi mogli protumačiti. Bez obzira na tehniku koju bi koristili rašlje, uklanjanje uroka, tarot karte ili akupunkturu, ove pojave su neiskorjenjive. Naime, te pojave su samo posljedica jednog lošeg vukovarskog izbora od prije godinu i po dana.

Naime, Borisu Tadiću, srpskom predsjedniku i 'suvlasniku' logora, dovoljno je doći u neslužbeni posjet gradu Vukovaru da bi mu se grad odužio spomen-pločom. Dovezao se na Golubici, rukovao se sa hrvatskim političarima, izljubio se sa Pusičkom i Stanimirovićem ispred gradske vijećnice, popio je kavu sa virulantnim gradonačelnikom, i otišao je do Ovčare. Pospremivši figu u džep, otišao je na pravo stratište, u Pulin Dvor, te se nakon još nekoliko formalnih susreta, otisnuo niz lijepi plavi Dunav. Događaj sasvim nebitan, politički irelevantan, već zaboravljen, prevladan slučajem Stanimirović, Marić, Purda itd...Ali ne i za našeg gradonačelnika!

Jučer je nekolicina odabranih prisustvovala 'povijesnom' činu – krštena je Golubica. Taj simbol vukovarskog gospodarskog i moralnog kolapsa dobio je sasvim prikladnu spomen-ploču na kojoj na željezu tvrdom stoji: OVAJ TRAJEKT DONIRALA JE VLADA KRALJEVINE NIZOZEMSKE (vukovarci su platili samo 230 000 eura PDV-a) 4. STUDENOGA 2010. PREDSJEDNIK REPUBLIKE SRBIJE BORIS TADIĆ BIO JE PRVI PUTNIK NA OVOM TRAJEKTU, PRILIKOM PRVE POSJETE VUKOVARU...itd.

Iako je pametnome i ovoliko dosta, ne mogu se svladati a da ne primijetim da je ipak kapetan Golubice bio prvi putnik na njoj, ako ćemo egzaktno i pravedno. Zašto on nije dobio ploču s imenom? Zato što on nije prave nacionalnosti, nije navijao za napadače, a i ne bi se toliko medija okupilo da se slikaju na lijepom plavom Dunavu. Još jedan u nizu moralno-gospodarskih poraza...tko bi ih pobrojao sve?

Ne znam dali je Tadić u gradskom poglavarstvu morao na WC, ali trebalo bi i tamo postaviti spomen-ploču, jer je on također prvi predsjednik Republike Srbije koji se posrao u hrvatskom toaletu u Vukovaru. Ili je možda i tu fiziološku nuždu otrpio kao i posjet Vukovaru?
www.panorama-vukovar.hr

stojigrad @ 14:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 12, 2011
Ivica Šola, Glas Slavonije, Objavljeno: 12.1.2011

Nakon onih odvratnih izjava Vojislava Stanimirovića o naravi rata i zločina u Vukovaru, napisao sam nekoliko komentara koji su odisali zgražanjem. Nakon toga, 16. studenoga prošle godine, Stanimirović mi je poslao mail. Sutradan sam nazvao sjedište njegove stranke u Vukovaru, javila se neka dama imenom Ivana i potvrdila da je Stanimirović autor pisma. U njemu mi Stanimirović piše: "Tvoj tekst od prije neki dan, kao i ranije i kasnije, prepun je neistina i laži, te raznih improviziranih tumačenja kojima baš ti i tebi slični pokušavate prikriti događaje u Vukovaru, ali i u Osijeku prije izbivanja ratnih sukoba. O stvarnim uzrocima rata krivcima za rat nisam govorio ... nego o događajima, koji su poznati široj, ali i svjetskoj javnosti, koji su se dešavali neposredno prije stvarnih ratnih događaja u Vukovaru. Ne misliš valjda da ljudi danas, među kojima se i sam nalazim, treba da šute o onom što im se dešavalo i koje su golgote preživjeli, a kako bi zadovoljili potrebe i stereotipove poremećenih tipova, koji vide samo jednu istinu, i kojima ponavljana laž postaje istina. Molim te kupi posljednju knjigu Drage Hedla pa je pročitaj, a ako nemaš novca, javi se da ti posudimo ... Dali se ponekad ujutro pogledaš u ogledalo i pitaš dali sam to zaista Ja. Upravo si ti i tebi slični tragedija ove pravne države ... Pravna država treba da se pozabavi upravo tobom, tvojim mentorima, koji lažima širite neistinu, obmanjujete javnost i baš vi raspirujete međunacionalnu mržnju. Istina je spora ali dostižna, i upravo javnost treba daje sazna. Za tebe i tebi slične nemam pozdrav."

Žrtve i zločinci
Kao što vidite, Stanimirović, osim što je nepismen, nastupa u maniri urokanog kafandžije pa mi se obraća sa "ti", kao da smo zajedno SAO Krajinu čuvali, i proziva kao poremećenu osobu i kriminalca s kojim se treba baviti pravna država. No, zašto baš danas objavljujem to Vojino (kada se već intimiziramo) pismo s napadom novog istinovanja o Vukovaru nakon famoznih izjava u Politici? Zato što se pokazuje da je Stanimirović bio "u pravu", da sve ide smjerom koji je moj Vojo započeo. Naime, nakon što je vukovarski branitelj i žrtva srpskih koncentracijskih logora Tihomir Purda uhićen zbog sumnje na ratni zločin, događa se nešto jako zanimljivo. Dok su Stanimirović i ekipa abolirani i uživaju sve blagodati države koju su išli rušiti, štoviše, na vlasti su, njihove žrtve Srbija traži zbog ratnih zločina. Premda nije jasno što tu Srbija ima tražiti kada, kao, nije sudjelovala u tom "građanskom ratu". K tomu, to je kao da Njemačka danas sumnjiči nekog Židova iz konclogora za ratni zločin.

Perverzni proces “pomirenja”
Dakle, dobro je moj Vojo najavio aktualne događaje još u onom intervjuu Politici, dobro je i mene savjetovao oko "istine" i autora koji je promiču. A ta istina, nakon hapšenja Purde, uskoro će izgledati ovako: Vukovarski branitelj Voja Stanimirović uspješno je obranio Vukovar od Tihomira Purde i drugih agresora, kao što su Vesna Bosanac, (Mladi) Jastreb itd. Dok su Siniši Glavaševiću odavno, kao agresoru, presudili, da poput nas poremećenih ne mora gledati sav taj perverzni proces "pomirenja", u kojem Vojo dobiva nagradu "Nikola Tesla", a oni koji su nas štitili od Voja odreda postaju ratni zločinci s popisa i prosudbi raznih Voja. I, Vojo, nemoj se ljutiti na mene, ja za tebe i tebi slične ipak imam pozdrav: Mir Božji, Hristos se rodi! I hvala ti na svemu što si učinio za Vukovar, kako u prošlosti tako i danas.

stojigrad @ 20:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 9, 2011
...

Ej stari Matoše, proroče kukavne sudbine hrvatske:

"Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema."

stojigrad @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 7, 2011
Ivica Šola, Glas Slavonije, objavljeno 17. studenoga 2010.

Kako se i očekivalo, nakon Tadićevog posjeta Vukovaru počela je snažna medijska kampanja za povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Za to se zauzima i naš predsjednik. Povlačenje tužbe bilo bi pogubno zbog više razloga.
1. U posljednje vrijeme pod krinkom “procesa pomirenja” i “dobrosusjedskih odnosa” provlači se opasno relativiziranje koje ne govori o srpskoj agresiji na Hrvatsku, već se rabe formulacije kao "oružani sukob", "građanski rat" i sl. No samim proglašenjem nadležnosti za hrvatsku tužbu protiv Srbije Međunarodni sud pravde "presudio je" da se radilo o međunarodnom sukobu, a ne "građanskom ratu". Naime, taj je sud krovno tijelo Ujedinjenih naroda za rješavanje sporova među državama (!), pa je, pozivajući se na "slučaj Mavromatis" između Turske i Cipra iz 1924. godine, i hrvatska tužba tako tretirana.

Klimavi argumenti
2. Argumenti da bi tužbu trebalo povući zbog visokih troškova procesa, jer su šanse da se Srbiji presudi za genocid vrlo malene, također su klimavi. Naime, čak i da Hrvatska izgubi sud, obrazloženje presude postat će pravni temelj u daljnjem postupanju prema Srbiji u pravednim zahtjevima Hrvatske u mnogim pitanjima, uključujući ona o naknadi štete. Tako bi se otklonili sentimentalni ili voluntaristički dogovori ili manipulacije "novih lidera", a proces "normalizacije odnosa" dobio bi svoju pravnu referentnu točku, pa bismo se puno lakše "ostavili prošlosti i okrenuli budućnosti".
3. Hrvatska tužba za genocid uteg je nastojanjima oko uspostave dobrosusjedskih odnosa, kažu. Ako dobrosusjedske odnose shvaćamo sintagmom "'ko nas bre zavadi", onda bi se i tako moglo reći. No dobrosusjedski odnosi temelje se na čistim računima, pa traženje pravorijeka na neovisnoj međunarodnoj sudskoj instanci vodi upravo "jačanju dobrosusjedskih odnosa" na pravnoj, a ne na kafanskoj "'ko nas bre zavadi" platformi. Susreti Tadića i Josipovića, bilo onaj turistički u Opatiji, bilo ovaj posljednji u Vukovaru, za pozdraviti su, no njihovu strategiju "u svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo", ne treba miješati s kaznenopravnim aspektima odnosa među državama, genocid uključujući.

Princip manjeg zla
4. Stoga je neozbiljno uopće otvarati pitanje mogućeg povlačenja hrvatske tužbe. Ovdje se ne radi o sporu dvaju susjeda oko kikirikija, ovdje je riječ o genocidu, a genocid ne može biti stvar političkih nagodbi ili trgovine. Tko može u ime tisuća pobijenih i nestalih odlučivati i izvansudski se nagađati? Tadić, Josipović, Pupovac, Stanimirović, Kosorica, Pusićka?
5. Kako upozorava jedan od autora hrvatske tužbe, prof. Damaška, povlačenje tužbe moglo bi vrlo lako biti protumačeno kao priznanje Hrvatske da je zapravo ona počinila genocid u oslobađanju zemlje, jer srpska protutužba tvrdi da je Domovinski rat bio genocidnog karaktera. Dakle, u svim tim političkim igrama i igricama oko povlačenja tužbe mnogo je prostora za manipulacije i falsificiranja. Zato je puno bolje da stvar riješi Međunarodni sud. Možda se ni Hrvatskoj neće svidjeti presuda. No, što je alternativa? Nagađati se s tipovima poput Stanimirovića ili Save Štrbca što se zapravo događalo u Vukovaru? Jer, podsjećamo, baš su Vukovar i Škabrnja supstrat hrvatske tužbe protiv Srbije. Zato, uza sve rizike, tužbu ne povlačiti, vodeći se principom manjeg zla.

stojigrad @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 11, 2010
- naslov je ovo izvrsne kolumne iz Glasa Slavonije. Evo cjelovitog teksta:

Šljivančanin će uskoro na slobodu. Haški tribunal je imao toliko razumijevanje za nepravdu koja je u postupku učinjena Šljivančaninu, da mu je preinačio pravomoćnu presudu. Kada bi isti sud bio toliko sućutan prema priklanom Vukovaru i ljudima, među kojima su još tisuće nestalih koji, očito, mirno počivaju prerezanih grkljana u nekim jamama, onda epilog ove farse ne bi izgledao ovako:

1. Za razliku od generala Gotovine i suboraca ova famozna trojka, koja je mjesecima rokala po Vukovaru, nije bila optužena za prekomjerno granatiranje. Zašto i bi, kada je Vukovar nakon ratnih operacija izgledao mnogo manje razoren od Knina, koji je Hrvatska vojska zbog prekomjernog granatiranja sravnila sa zemljom. Tribunal zato nije imao potrebe oficirima JNA poput Šljivančanina, kao Gotovini, staviti na teret takvo što, jer oni su jako pazili na civile i civilne ciljeve. Vukovar je nakon pada izgledao kao Las Vegas, dok je u Kninu, od bolnice do obiteljskih kuća, sve bilo sravnjeno.

2. Tribunal nikada nije nikoga osudio zbog agresija i masakra nad Vukovarom (vrh JNA?), već samo za Ovčaru, jer, logično, Vukovar je plod samorazaranja i masovnih samoubojstava, a na Ovčari se nije dogodilo nešto što bi Šljivančanin znao, pa mu smanjiše presudu zbog toga. Sve one silne snimke s njim u glavnoj ulozi su montaža hrvatskih nacionalista i ustaša. Šljivančanin je o masakru na Ovčari prvi put čuo iz medija, kada je u Politikinom Zabavniku pročitao da je Paja Patak prerušen u Paška Patka djeci u hrvatskim školama iznosio insinuacije da su nekakvi prerušeni hrvatski vojnici, koje je Stanimirović skužio, bacani u jamu nakon što su im iskopane oči kako ni mrtvi ne bi nekoga prepoznali.

3. Haški tribunal je od politike i geopolitičkih igara neovisno tijelo, pa je, s tim u skladu, od vukovarske trojke jedino bez po' frke osudio Mrkšića na 20 godina, dok je Radić oslobođen, a prema Šljivančaninu je pokazana nevjerojatna sućut da su mu čak i pravomoćnu presudu zbog “novih saznanja” ukinuli. Naime, Mrkšiću je glatko presuđeno ne zato što je bio nadređen Šljivančaninu, jer to nije točno, budući da je Šljivančanin bio major KOS-a, dakle, iznad Mrkšića. Mrkšić je glatko oderan jer je jedini od te vukovarske trojke hrvatski Srbin, što se uklapa u tezu o građanskom ratu. Haški tribunal je ovakvim pristupom masakru nad Vukovarom dionik toga zločina. No bitno je da se mirimo, da Tadić, Josipović, Lepa Brena i Severina isprave ono za što nitko, pa ni Šljivančanin nije odgovoran: Vukovar! Zapravo, zašto se mirimo kada rata nikada nije niti bilo. Samo pokoji izmanipulirani i neinformirani Šljivančanin.

Ivica Šola, Glas Slavonije, objavljeno: 11.12.2010.

stojigrad @ 15:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 10, 2010
"Dragi Siniša,

 bio sam nedavno u Vukovaru i nakon povratka poželio sam ti napisati pismo. Konačno sam posjetio Grad koji si me ti naučio voljeti. Htio sam ga vidjeti izbliza, hodočastiti mjestima i ulicama koje si ti tako često i s toliko srca spominjao u svojim javljanjima na radiju. Želio sam, upoznavajući Grad, barem još malo bolje upoznati tebe koji si svojim glasom i riječima svojih priča Vukovaru podigao spomenik koji nitko nije mogao srušiti ni uništiti.

 Evo već sam se prilično raspisao, a nisam ti se ni predstavio. Ja sam u vrijeme kada si se ti javljao izvješćima iz opkoljenog Vukovara bio tek dječarac u podrumu jednog drugog slavonskog gradića. Danas sam blizu tvojih tadašnjih godina, no još se uvijek sjećam tvoga glasa, tvog Lušca, Sajmišta, Trpinjske ceste, Borova naselja, Olajnice, Mitnice, Bolnice… Za boravka na studiju u Zagrebu prijatelj me pozvao 18. studenog 2002. u Teatar Exit na „Večer sjećanja na Grad“ i tada sam te, nakon dugo vremena, ponovno susreo – u tvojim pričama. Govorio ih je mladi glumac Rene Medvešek, a između pojedinih priča i trenutaka „glasne tišine“ prostorom su odzvanjale pjesme kantautora Čede Antolića, koje su se iznenađujuće dobro „našle“ s tvojim tekstovima i mislima.

 Prije početka programa prisutnima se kratko obratio novinar Mladen Kušec, ispričavši kako si mu iz opkoljenog Vukovara te jeseni '91. poslao to što si napisao „za svoju dušu i za dušu Vukovara“. Tada sam saznao da su tvoje čudom pristigle priče čitane u programu Hrvatskog radija, jedna po jedna svake večeri – i to baš u vrijeme kad su „bradate aveti“ ulazile u zadnje slobodne ulice vukovarskih ruševina. (Koje li znakovitosti! Razorili su i uništili Vukovar. Mnoge su njegove stanovnike, među njima i tebe, mučki ubili – ali glas istine i pravde, glas života i nade, Glas Grada nisu mogli ubiti! Ti si ih pobijedio!)

 Kušecov isprva siguran, ali već nakon prvih riječ sve tiši, drhtavi i uzbuđeni glas uveo nas je te večeri u „otajstvo“ slušanja tvojih vukovarskih priča. Bilo je to doista nešto jedinstveno – ponovno sam te mogao čuti. Istina, Rene je govorio, ali on je samo posudio glas tvojim riječima. Pa iako sam nekoliko puta ranije čuo samo isječke iz nekih od tvojih priča, slušajući ih te večeri, učinile su mi se toliko prisne, nekako poznate, bliske… Čuo sam te. Ponovno sam te čuo te večeri. Pričao si nam o Gradu, o ljubavi, o vremenu, o traženju, o igri, o životu… Uz „izravni prijenos vlastite propasti“ iz podruma ispod vukovarskih ruševina poslao si nam ove vedre i tužne, iskrene i snažne priče pune nade. Otkuda ti samo toliko lijepih slika, ljubavi, vedrine i te nepokolebljive nade usred strahota stradanja i uništenja ostavljenog Grada?! (Ne znam jesi li poznavao onu biblijsku, Pavlovu: „U nadi protiv svake nade…“ (Rim 4,18), ali ako nisi – čudesno je upravo to što si je ti svojim životom i svojim pričama iznova napisao i posvjedočio.)

 Odmah idućih dana potražio sam u knjižari knjigu tvojih priča, čitao ih mnogo puta, darovao knjigu prijateljima. I mnogi su od njih ostali iznenađeni snagom i svježinom tvojih riječi u tim malim, a tako velikim, vukovarskim pričama… Nedavno sam, opet od onog istog prijatelja koji me pozvao na „Večer sjećanja na Grad“, saznao za Alenkinu knjigu, potražio je i pročitao. Otkrio sam u njoj još puno toga o tebi, o vama na Radiju, o Gradu… (Hvala ti, Ale, majstorski si to napisala! Pa kako i ne bi, kad si prošla Sinišinu školu.)

 Eto, to sam ti ja, dragi moj Siniša, dječarac koji te slušao u svojim podrumskim danima i koji te svih ovih godina nije zaboravio, koji te i danas čuje. Sada me poznaješ, pa mogu nastaviti s pismom.

 Hodajući Vukovarom tog naoko običnog jesenskog dana – a bilo je baš na sv. Franju, 4. listopada – zastao sam na obali Dunava, sjeo uz rijeku i dugo je u tišini promatrao, osluškujući tvoj Grad. I opet sam, u ljepoti i snazi Dunava, u Gradu koji ponovno izrasta iz ruševina, u mislima vidio tebe i slušao tvoje riječi – opet sam te susreo, Siniša! Moja radost bila je tim veća što se to ovoga puta dogodilo u tvome (a volio bih reći i mome) – ma u našem Vukovaru.

 Pješice sam prošao širi centar Grada, želeći ga upoznati, želeći da te ulice, trgovi, ljudi postanu i moji. Sjeo sam na lijepoj novoj terasi jedne od gradskih kavana, ispijao svoju prvu vukovarsku kavu i poželio da si i ti tu za stolom. Da zapalimo cigaretu i popijemo kavu, da porazgovaramo onako kao prijatelji i stari znanci – od onog tvoga vukovarskog pitanja „za zdravlje“, pa kud nas priča ponese. Ma, poželio sam da sjediš tu za mojim stolom makar i u šutnji, makar i bez riječi – jer s prijateljem je lijepo i šutjeti…

 Poslije podne zaputio sam se onom dugom (na trenutke se činila beskrajnom) ulicom prema Memorijalnom groblju hrvatskih branitelja. Prošao sam između polja bijelih križeva, stazama između grobova branitelja, sjeo na rub Blagina groba i rekao molitvu za mrtve i žive branitelje, za Vukovarce – za Grad. I opet su mojim mislima prolazile slike iz tvojih priča, priča napisanih u danima čiji se datumi čitaju na ovim, jesenjim suncem obasjanim, nadgrobnim spomenicima. Kojeg li paradoksa, kojeg li čuda – priče o životu nose datume smrti! Iako su „bradate aveti“ tog 18., 19. i 20. studenog '91. posve zauzele vukovarske ruševine, iako su i tebe zarobili, a ubrzo i ubili, svojim glasom, riječima svojih priča ti si ih sve pobijedio. I one koji su te ušutkivali i „rezali“ iz Zagreba, i ove koji su mislili da su te konačno jednom zauvijek ušutkali. Ubili su čovjeka Sinišu Glavaševića, ali proročki glas, Glas Grada nisu mogli ubiti. Glas koji i danas odjekuje iz tvojih priča (za one koji imaju uši).

 Ne znam jesi li poznavao biblijske proroke ili lik i riječi mladog Proroka iz Nazareta, ali ti me, Siniša, neodoljivo podsjećaš na njih. Ti si baš proročki lik, ta do kraja si podnio sudbinu proroka. I njih su, naime, gotovo sve poubijali krvnici i moćnici kojima je smetalo njihovo jedino oružje – njihova RIJEČ. No, riječ Božju, riječ istine i pravde, glas života i nade nitko ne može ubiti. Takva je sudbina proroka: bilo to zgodno ili nezgodno, govoriti RIJEČ, pronositi poruke života, a onda umrijeti prerano, prije nego što vidi plodove svoga djela. Ako i nisi poznavao proročke likove o kojima ti pišem, vjerujem da ih sada već dobro poznaješ i da si u njihovu društvu, s one strane života – u kući Očevoj.

 O svemu sam tome razmišljao prolazeći grobljem i vraćajući se pješice do Grada. Usput svratih na popodnevnu kavu. I baš kad sam se spremao krenuti prema vukovarskoj crkvi Sv. Filipa i Jakova, na Grad se spustio najprije snažan vjetar, a nedugo za njim i kiša. Onako oskudno odjeven i bez kišobrana, pomislih kako bi najbolje bilo otrčati do kolodvora (blizu je), sjesti u bus i vratiti se, jer ovo je ipak prava oluja, a već se bliži noć. No, prvotna želja bila je ovo jednodnevno hodočašće završiti misom u franjevačkoj crkvi – na sv. Franju u Vukovaru. Nisam dugo razmišljao. Ostajem.

 Dok sam se, nabavivši ipak kišobran, kroz vjetar i kišu probijao do crkve, doživio sam još jednu sliku Grada koju ću dugo pamtiti. S ruševina u gradskom središtu (u Vukovaru, naime, još uvijek ima ruševina, posvuda) padali su na ulice ostaci crijepa, krovišta, komadi nekadašnjih prozora. Sve to uz veliku buku koja je dopirala iz unutrašnjosti ruševina. Atmosfera je to kakvu se ne može doživjeti niti u jednom drugom hrvatskom gradu – slike i zvuci ruševina među naseljenim obiteljskim kućama i zgradama.

 Ulazeći u crkvu stresam sa sebe kapi kiše i zastajem. Gledajući je danas onako lijepu s obale Dunava, učinila mi se poput ponosnog čuvara koji, uzdignut iz ruševina, opet bdije nad Gradom. Ali njezin obnovljeni zvonik, fasade i krovišta tek izvana skrivaju sliku pokrpane i očišćene ruševine koja se otkriva u unutrašnjosti. Gole cigle na zidovima, stupovima i svodovima, drugačija boja cigli i veziva na brojnim zakrpanim rupama. Tek uredno poslagane klupe i stolice, među njima dugi prolaz do cvijećem urešenog oltara, govore da je ova pokrpana ruševina ponovno dom Božji i dom Božjega naroda. Prošao sam crkvom, sjeo na stolicu u prednjem dijelu i molio u tišini koju su prekidali jaki naleti vjetra, udarajući o najlonom prekrivene i još nezastakljene prozore na koru. Nevrijeme se polako stišavalo i Vukovarci su počeli ispunjavati crkvu. Počela je uskoro svečana misa blagdana sv. Franje. Radost moga malog hodočašća bila je potpuna: mogao sam u ranjenoj vukovarskoj crkvi moliti s Gradom i za Grad – Grad kojega si me upravo ti, Siniša, naučio voljeti.

 Spuštajući se te večeri od crkve prema autobusnom kolodvoru, gledao sam Grad u noći. Nevrijeme je prošlo, ni kiša više nije padala. Mirna noć spustila se na Vukovar. Sjedeći u autobusu, prolazeći pored Bolnice, kroz Borovo naselje, zatim Trpinjskom cestom, gledao sam u mislima tebe, Blagu i tolike „nepoznate, a poznate“ (2 Kor 6,9) koji su dali život braneći Grad. I opet započeh molitvu za vas. No, prekinuše me vlastite misli u kojima se rodilo pitanje: ne bih li ipak, umjesto za vas, trebao moliti vas? Barem neke od vas, da budete naši zagovornici pred Bogom čije lice, vjerujem, već odavna gledate…

 Razmišljajući tako, započeh u sebi izgovarati riječi meni tako dragog i znakovitog biblijskog odlomka iz Otkrivenja: „Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. (…)

I jedan me od starješina upita: 'Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?' Odgovorih mu: 'Gospodine moj, ti to znaš.' A on će mi: 'Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega, jer Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.' (Otk 7,9. 13-17).

 U tom velikom mnoštvu gledao sam i tebe, Siniša, i Blagu, i mnoge „nepoznate, a poznate“… Vjerujem da su se nad vama i za vas ispunile i obistinile ove riječi. Stoga, pred licem „Onoga koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije negoli mi moliti ili zamisliti“ (Ef 3,20), budite naša molitva i naši zagovornici, vi – usuđujem se reći – sveti vukovarski mučenici!

 S tim mislima i molitvama bližio se kraju dan mog malog hodočašća u Vukovar, dan o kojem sam ti želio napisati pismo. Ne znam zašto, ali osjećao sam da ga trebam napisati. Ako ni zbog čega i ni zbog koga drugoga, onda zbog sebe i zbog sjećanja na tebe, na sve ono što mi značiš. Jer da sva ova razmišljanja nisam zapisao sada dok ih proživljavam, znam da bi ih uskoro prekrio zaborav. Ostale bi tek krhotine sjećanja iz kojih se neko ovakvo pismo više ne bi dalo napisati. Njime sam ti, među ostalim, htio reći i ono što ti ukratko rekoh sinoć na tvome grobu na Mirogoju: Siniša, bio sam ti u Vukovaru. Pozdravljaju te tvoj Dunav i Vuka, pozdravljaju te tvoja slavonska ravnica i srijemski brežuljci – pozdravlja te tvoj Grad! To je bio jedini poznati sadržaj kad sam započeo. Sve ostalo došlo je tijekom pisanja. (Kao što vidiš, ja ti baš i ne znam pisati onako kao ti, kad u malo riječi kažeš jako puno, a sve štima. Kod mene ti je to sve nekako opisno i opširno, često nedorečeno, pa zato i ovako dugo. Ne zamjeri.)

 Do neke druge prilike, ili do našeg susreta u kući Očevoj, pozdravljam te, Legendo slobodnog i nepokorenog Grada! Hvala ti što nisi otišao bez pozdrava, što si nam, osjećajući da odlaziš, ostavio poruke života u svojim malim, a tako velikim, Pričama iz Vukovara!

prijatelj iz jednog slavonskog gradića"

stojigrad @ 09:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 3, 2010
Baš sutra, baš na Sinišin 50. rođendan, Vukovarom će šetati i govoriti oni koji relativizraju i Sinišu i Vukovar i sve žrtve, nažalost. Evo odličnog komentara na tu temu iz današnjeg Glasa:
...
Boris Tadić u Severininim štiklama
...
Danas, dan uoči "povijesnog", zapravo turističkog dolaska srpskog predsjednika u Vukovar, u Novinarskom domu bit će promocija dviju knjiga. Obje se bave problematikom vukovarskog stradanja, kako i priliči danu i mjesecu kada će Vukovar, ne samo u ovdašnjim medijima, i zbog Tadićevog posjeta biti u fokusu. Prvu je napisao Drago Hedl, a naslov joj je "Glavaš, kronika jedne destrukcije", gdje se tematizira lik i djelo jednog od najodgovornijih Hrvata za vukovarsku tragediju, Drugu su napisala tri momka, Đikić, Pavelić i Krile, koji su Haag i sudnicu vidjeli samo na televiziji, a zove se "Gotovina, stvarnost i mit". U njoj se tematizira drugi krivac za vukovarsku tragediju, sitni francuski kokošar koji je kao legionar, došavši iz emigracije, probudio Srbima sjećanje na ustaše i Jasenovac, pa su Srbi u strahu od ponavljanja Jasenovca krenuli u spašavanje svojih sunarodnjaka u Hrvatskoj, pri čemu je oslobađanje Vukovara od ustaša, poput Gotovine ili Siniše Glavaševića, bilo strateški važno. Dobro je da se ti momci, zajedno s izdavačem Goldsteinom, uoči Tadićevog posjeta Vukovaru bave hrvatskim generalima, zločincima i mitomanima. Jer, pobogu, nepristojno bi bilo i negostoljubivo da se danas organizira okrugli stol o liku i djelu Gorana Hadžića, odbjeglog četnika koji je ovdje u vrijeme SAO Krajine bio "gospodar života i smrti", pa i u Vukovaru.

Promašena teza
K tome, u turističkom meniju srpskog predsjednika, osim Vukovara, je i Paulin Dvor. To je mjesto gdje su hrvatski vojnici mučki pobili srpske civile. Jedan kolega u subotu je napisao komentar u kojem kaže kako je Tadićev žrtvoslovni turizam zapravo u funkciji "poravnanja krivnje", budući da će Tadić nakon Vukovara ići i u Paulin Dvor. Ta teza je promašena, jer, da bi se radilo o "poravnanju krivnje", trebali bismo imati krivce na svim stranama, a to ovdje nije slučaj. Naime, za Paulin Dvor donesena je pravomoćna presuda, gdje su akteri ovog zločina osuđeni prema individualnoj odgovornosti, što znači da se nije radilo o sustavnom zločinu. Za Vukovar pak, koji je bio sustavan zločin s jasnom zapovjednom strukturom, nitko nije osuđen, jer je C. del Ponte preinačila optužnicu svoje prethodnice L. Arbour, te ju reducirala samo na Ovčaru. Za Vukovar, dakle, još uvijek nitko nije odgovarao, a i Šljivančaninu se u Haagu, prvi put u povijesti Suda, radi revizija pravomoćne presude za Ovčaru.

Za Vukovar nitko nije kriv!
Bljuvotina i farsa je u sljedećem: Ni relativizacija, tj. "poravnanje krivnje", čak nije moguće jer, za razliku od Paulin Dvora, za zločin nad Vukovarom nitko nije kriv! Zato ne čudi ležernost i balkanski mačizam srpskog predsjednika koji u intervjuu uoči dolaska kaže kako se "svako jutro budi sa Severinom". Ako se time želio učiniti simpatičnim, bolje da tu pevaljku nije spomenuo u kontekstu tragedije Vukovara, jer time vrijeđa sve s kojima bi se svako jutro trebao buditi pa bi prednost pred Severinom trebao dobiti Siniša Glavašević i tisuće ubijenih i nestalih. Ovaj "povijesni" posjet stoga je skup transvestita, "državnika" koji put u "zajedničko 21. stoljeće" počinju u Vukovaru obučeni u Severinine štikle. To je pomirba pretvorena u hepening, moralnu transvestiju koja kaže da se u Vukovaru onomad zapravo nije pjevalo "bit će mesa, klat' ćemo Hrvate", nego: Afrika paprika!
Ivica Šola, Glas Slavonije, 3. studenog 2010.
...

Da dolazi izraziti iskreno kajanje za najveći zločin koji su njegova država i njegov narod počinili našoj domovini i našem narodu u Domovinskom ratu, da dolazi priznati krivnju svoje države i svoga naroda, bio bi dobrodošao. Ali ovako, sve je to laž i obmana... Nažalost.

stojigrad @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare